petak, 31. kolovoza 2012.

Komunikacija u partnerstvu

Što želiš? Što očekuješ od mene?


Bez dobre komunikacije nema dobrog partnerstva, nema dobrog prijateljstva, nema dobrih familijarnih odnosa, nema ničega što zbližava i vodi razumijevanju drugog čovjeka. Dobra komunikacija je prvi i osnovni uvjet koji bi se trebao pokušati zadovoljiti, ako želimo sačuvati ili izgraditi dobre odnose sa nekim.
Stupiti u razgovor, bilo površinski, bilo otvoreniji i dublji, sa nekim tko nam je na nekin način interesantan ili čak bitan, to se trudimo svi mi spontano, bez da nam itko mora prstom ukazivati na važnost komunikacije.
No, iako to znamo, često se dešava, pogotovo u partnerstvima, da se odnosi toliko zakompliciraju da svaki razgovor među partnerima prestaje tj. svede se na nužni minimum. Jasno je da se partneri na taj način odaljavaju jedan od drugoga, da se zatvaraju jedno prema drugom i da svatko još samo živi u svom svijetu. U svijetu u kome nema mjesta za partnera. Uzroci takvog stanja mogu biti višestruki:

  1.  Na prvom mjestu su oni svakako izraz nezadovoljstva nečim. To je valjda jasno svatkome, do tog zaključka dolazimo i bez pomoći psihologa. Treba razjasniti sa partnerom zbog čega je nezadovoljan / nezadovoljna i postaviti direktna pitanja: 

Što očekuješ od mene?

Kakve su ti želje? 


Sve dok jedna strana ne zna točno, što partner od nje očekuje i što općenito želi, ne može niti znati dali tim očekivanjima može udovoljiti ili ne. To ne znači da se trebamo stopostotno mijenjati i prilagođavati partneru kako bi on / ona bio sretan (a nama kako bude), ali svakako trebamo znati što se od nas točno očekuje. Možda se radi samo o sitnicama, koje nama nisu posebno bitne, a netkom drugom puno znače.

  1. Drugi mogući razlog zašto se partneri nakon nekog vremena počinju odaljavati jedno od drugoga je eventualno nestajanje emocija koje su nekada gajili jedno prema drugom (to se može dogoditi i samoj jednoj strani). Ako se radi o tome, pitam se dali tu razgovori uopće mogu nešto „popraviti“ (jer srcu se ne može naređivati) ili vode samo ka povrijeđivanju druge strane? Naravno da bi partnera / partnericu  povrijedilo kada bismo joj rekli nešto u stilu „Slušaj draga, ja više nisam siguran u moju ljubav prema tebi. Znaš, ona se promijenila...sada je više prijateljska, a ne onakva kakva je bila na početku...“
Ako smo u neozvaničenoj „ljubavnoj“ vezi (predbračne veze), onda je po mom mišljenju najbolje takvu vezu, gdje postoje još samo prijateljski osjećaji, što prije prekinuti. Tek tada se i muškarac i žena mogu otvoriti ka novoj ljubavi i partnerstvu koje bi ih moglo u svakom smislu zadovoljiti.
Ako smo pak u braku, to je onda druga priča. Tužna priča. Mnogi ljudi, pogotovu na Balkanu, gdje je patrijarhalni i tradicionalni odgoj još uvijek dominantan, održavaju brakove u kojima odavno nema ljubavi. Takvi šuplji brakovi odžavaju se iz raznih razloga. Navest ću neke od njih: 
- zbog djece (da im se ne razbije iluzija sretne obitelji), zbog društva („sretne obitelji“ su radije viđene u našem društvu za razliku od razvedenih), zbog zajedničkih kredita i stečene imovine koju u slučaju razvoda treba dijeliti, itd., itd. U pozadini svega stoje razni strahovi: 
- strah od samoće, strah od izopćenja iz društva i crkve, strah od siromaštva i mnogi drugi strahovi. No, „šuplji brakovi“ (mislim prazni, jer u njima nema ljubavi) je već druga tema o kojoj ću posebno pisati u nekom od budućih postova. Da se vratimo komunikaciji.


Muškarci ne vole pričati!


Ne, to nije sasvim istina. Muškarci ne vole razglabati o nečemu, kao mi žene. Muškarci ne vole da ih se davi sa svakom sitnicom, muškarci ne vole duge diskusije, ubjeđivanja, argumentiranja, „osvjetljivanje“ problema sad s jedne, sad s druge strane. A žene često (gotovo uvijek) rade upravo to! Napadaju muškarce kao dosadne muhe sa stalnim pokušajima da nešto „razjasne“! Na takvu vrstu komunikacije ne mislim kada kažem da je u partnerstvu bitno komunicirati. Bitno jeste, ali isto tako je bitno i znati kako komunicirati. Sada ću se obratiti samo ženama, jer su upravo one te koje daleko češće traže razgovor sa svojim muškarcima (ova pravila o ispravnoj komunikaciji vrijede i za žene i za muškarce!):
  • Budite kratki i sažeti prilikom objašnjavanja onoga što vas muči.
  • Budite precizni. Recite točno što očekujete od partnera, što želite... Shvatite, nitko vam ne može pročitati misli. Svoje potrebe morate jasno ispoljiti tj. reći.
  • Ne davite uvijek sa istom temom. Time nećete ništa postići. Naprotiv, preobraćate se u očima muškaraca u čangrizavu vješticu što vašoj vezi / braku nikako neće dobro doći!
  • Ne kritizirajte. Ako već ne možete potpuno odustati od kritike, onda držite na umu da nikada ne smijete kritizirati osobu, nego samo neki njen određeni postupak ili ponašanje u nekoj situaciji. Osobenost svakog čovjeka je vrlo slojevita i sastoji se od niza različitih karakternih osobina, uvjerenja, emocija,itd.,  tako da nitko nema pravo reći nekome npr. „Ti si pravi gad!“ Umjesto toga recite: „Tvoje ponašanje u toj situaciji je bilo grozno.“
I zadnja točka:
  • ne MANIPULIRAJTE partnera! Jasnije rečeno, odustanite od čupanja kose, plakanja, ubijanja (ubit ću se ako me ostaviš!), argumentiranja, moljakanja, prijetnji i ucjena... Manipulacije mogu „pomoći“ na neko vrijeme, ali trajno nikako! Čim druga strana skuži da je manipulirana ili se osjeti vezanom i sputanom u željenom načinu življenja, sve vaše „metode“ past će u vodu!

Manipulacije u ljubavnim vezama mogu biti (i jesu) razne i ima ih bezbroj: emotivne manipulacije, sexualne manipulacije, manipulacije djecom, novcem, religijom itd., itd. Iako se sve u većini slučajeva odvija nesvjesno, ljudi često pokušavaju i sasvim svjesno i namjerno manipulirati svoje partnere. Uzrok tome je jednostavno strah od mogućeg gubljenja partnera. No, bitno je znati da se manipulacijama na koncu konaca nitko ne može zadržati. Manipulacije nisu niti dobar, niti stabilan temelj ljubavnih veza. Stabilan temelj svake ljubavne veze je uvjek samo i jedino ljubav i sloboda!


Sloboda?


Da, osjećaj slobode je vrlo bitan! Sve veze ili brakovi koje doživljavamo kao zatvor ili kao da smo vezani lancima definitivno će pući jednoga dana. U prirodi svakog čovjeka postoji snažan poriv ka slobodi. "Biti slobodan!" - što to točnije znači u ljubavnim vezama, objasnit ću u jednom od narednih postova...

srijeda, 29. kolovoza 2012.

Čekanje...neživljenje!

Dali čekate na nešto ili netkoga? 

Psihologija kaže da je "čekanje" ovisno o tipu ličnosti. Samo po prirodi pasivne osobe čekaju. Oni ljudi, koji se ubrajaju u aktivne, u principu ne čekaju ili samo vrlo kratko. Oni odu i uzmu ono na čega pasivni čekaju da im samo dođe. Ako pak to nešto ne mogu uzeti ili ostvariti, oni u pravilu mjenjaju smjer svog kretanja. Pasivni pate, aktivni daleko manje. Pasivni se uljuljkuju u snove, uglavnom su besposleni (i za sanjarenje treba imati vremena), aktivni su poduzetni, kreativni, imaju puno novih ideja i što je najvažnije kreću u njihovo ostvarenje. Pasivni, iako i oni mogu imati puno ideja i biti kreativni, postupaju otprilike ovako:
- Ah, šta mi to vrijedi... Ionako mi je nemoguće to ostvariti...
- Mene još nitko nikada nije istinski volio...
- Treba biti samo strpljiv!
- Posao? To je jako teško danas! Ova država propada! itd., itd.
Čovjek koji je po svojoj prirodi poduzetan (aktivan) sam će sebi stvoriti posao. Ne postoji privatni poduzetnik, a da spada u grupu pasivnih ljudi. Pasivni rade za netkoga, a aktivni, oni koji stvaraju, stvaraju i njihova radna mjesta. Pasivan čeka da dobije posao, aktivan bira koga će uzeti.
U koju grupu ljudi spadate?
Ja, hvala Bogu, ili majci prirodi što sam od svog oca i majke takve gegne naslijedila, spadam u aktivni tip ljudi. Ništa ne čekam nego - radim i stvaram. No, nije ni za pasivne ljude sve izgubljeno, mada se oni rado mire sa okolnostima. "Čarobna" formula je vrlo jednostavna i glasi: ne čekaj! Promjeni pravac kretanja, ako si došao do zida i vozi dalje! Pokretačka snaga neka ti bude - tvoja VOLJA! Kakvi ćemo biti je ne samo stvar gena, nego i stvar osobnog izbora. Svatko se može mijenjati, naravnoo ako to želi. Ako mu je pak O.K. ležati, sanjariti, tuliti i stalno čekati na nešto, onda neka izvoli... Samo, neka poslije ne krivi Boga za svoj propali život...